BLAJBURŠKI LONAC PRIPREMILI SU SAVEZNICI

„Blajburški lonac (sa potpalom!), pripremile su savezničke trupe, a skuhali konkretno Britanci, smješteni na austrijskoj strani, nedaleko jugoslovensko-austrijske granice. Čin neprihvatanja satelitskih, kvislinških snaga u službi Sila Osovine, čin je političke, ali i logističke prirode globalnih i lokalnih odluka Saveznika“.

Piše: Hamdo Čamo

Blajburški lonac (sa potpalom!) pripremile su savezničke trupe, a skuhali konkretno Britanci, smješteni na austrijskoj strani, nedaleko jugoslovensko-austrijske granice. Čin neprihvatanja kvislinških snaga političke je, ali i logističke prirode. Dakako, više političke, nego logističke.

Napomenimo, riječ je o satelitskim kvislinškim snagama, snagama koje nisu prihvatili uslove kapitulacije, snagama koji su zbog svojih (zlo)djela[1] tokom četiri godine rata – programa progona i održanja čiste arijevske rase (Jasenovac, Stara Gradiška i t. d.) –  bježali od odmazde pred snagama Crvene Armije smještenih na širem području Beča i oslobodilačke armije Jugoslavije – koje su strategijski već bile dio Savezničkih snaga Grupe Balkan. Premda saveznici, trka za pogranične dijelove Jugoslavije, Slovenskog primorja, Istre, Trsta  i t.d. još nije bila završena i trpila je također gubitke vidljive u Zborniku podataka NOR-a, Dokumenti NOVJ, Borbe u Hrvatskoj, Tom V (pet). Vodstvo NDH-a s poglavnikom dr. Antom Pavelićem, visoki državni dužnosnici i crkveni dostojanstvenici, umjesto da spašavaju narod i državnu vlast, prije rijeke izbjegličkih kolona (zbog navodno „hitnih historijskih dogovora“), napustilo je Zagreb i Hrvatsku. Snage u bijegu, od strane Saveznika definisane su kao „oružane bande“, sastavljene većim dijelom od operativnih jedinica satelitskih kvislinških snaga (ustaških jedinica iz Hratske i BiH, četničkih jedinica iz Srbije, Crne Gore i BiH, belogardejaca, petokolonaša, snaga režima odanih Silama Osovine i dr.), koji su djelovali u toku i na tlu okupirane Jugoslavije u službi Sila Osovine, nastavili su sa žilavim gerilskim oružanim otporom u povlačenju, na što upućuje ukupni broj u to vrijeme oficijelno u ratu još stradalih i ranjenih –  često praćenih i bližim članovima njihovih porodica. Prelaskom austrijske granice i dolaskom u dolinu, nadomak Blajburga, snage Saveznika uskratile su im i odbile prihvat (smještaj, prehranu, zaštitu)[2]. Potom su ih, ako nisu opljačkane, transportnim vagonima vratili nazad u Jugoslaviju. Bez daljeg – svjesno, znajući da ih sa druge strane granice ne očekuju nagrade i pomilovanja.

Čitaocima današnjeg vremena ostaje da zamišljaju šta se moglo sve očekivati u vrijeme kada su oslobodilačke jedinice Jugoslavije i direktno potpomognute „nedavno regrutovanim, aboliranim snagama“, koje su do nedavno nosile iste uniforme onih koje sada i sami progone. Podsjetimo, kraj je rata i piše se godina 1945.

Svakako, ovdje postoji i nekoliko ključnih historijskih momenata i činjenica koje deplasirani mediji javnosti ne žele ili svjesno neće da objave, a koji su historičarima i onima koji se stručnije bave historijom dobro poznati: Prvo, vojne i naoružane jedinice koje ne prihvataju kapitulaciju u ratu nemaju status izbjeglica. Drugo, ukazom – tačnije telegramom Josipa Broza Tita spriječena je svaka ratna osveta od strane operativnog dijela jedinica. Treće, u Blajburgu, kao i okolini, gdje se pominje masakar, nije izvršeno niti jedno javno ubistvo, strijeljanje ili smaknuće. Do odmazdi, ubistava iz osvete dolazi na drugim mjestima, najviše putevima tokom dolaska Blajburgu i kasnijih marševa na području Slovenije i Hrvatske. Na kraju, i površno informisanom čitaocu dovoljno je da prati tok rata na prostorima Jugoslavije, da prati tokove zločina – od momenta agresije Njemačke, podjele Jugoslavije na interesne sfere, pa do završnih operacija za oslobođenje Jugoslavije, čime i „slučaj Blajburg“ biva osvijetljen sasvim drugim svjetlom.

Bez velike pompe, negiranja, odobravanja, osude i svega što se može svesti na lično – na žalost – kada je riječ o „slučaju Blajburg“, ostaje jedva primjetljiv tok samog povlačenja i rezultati haosa kolona u kojima se smjenjivao sav šar uniformi i kapa različitih vojnih boja i oznaka, minutni međusobni krimnal unutar rijeke kolona koje su zaustavile normalno obavljanje saobraćaja svim putnim mrežama u pravcu granice; javna i otvorena silovanja unutar i između „izbjeglica“, međusobne pljačke, ubistva, ali i veliki broj samoubistva, ostavljanje i oduzimanje imovine na putu i pored puta – sve je to historiji znano, ali konkretno i pojedinačno nezabilježeno, te predstavlja historijski nedovoljno istraženo područje.

Sa druge strane, historijsko veličanje žrtava snaga Osovine, žrtava satelitiskih i kvislinških snaga (nezapamćeno u novijoj historiografiji), potom i upiranje optužujućeg prsta, otvoreni je pokušaj revizionizma uprkos dokumentovanoj historiji.[3].

Zašto se umjesto Blajburga, u kojem zapravo nikada nisu izvršeni navedeni masakri i masovna smaknuća, pomen na žrtve Blajburga ne pomjere u London, Beograd, Zagreb?!

Neodređenim osudama, osudama ciljanim i prstom uperenim kontra režima kojem su Saveznici okrenuli leđa, dokaz je  pokušaja revizionizma i potrebe da se historija piše drugačije, da se piše po potrebi i onako kako to nekome odgovara, a ne onako kako jeste.


Osvrt na važniju literaturu o Blajburgu 1945

„Prema danas već dobro poznatoj događajnici, potkraj Drugoga svjetskog rata, zbog razvoja događaja i novonastalog ratnog stanja Vlada Nezavisne Države Hrvatske s poglavnikom Antom Pavelićem i glavninom Hrvatskih oružanih snaga (domobranskih i ustaških postrojbi) napustila je početkom svibnja 1945. Zagreb i NDH, povlačeći se prema Austriji. Uz njih je bilo i mnoštvo stanovništva koje se povlačilo i bježalo iz različitih motiva, uglavnom u strahu od partizana.

Povlačenje je, pokazat će kasniji razvoj događaja, izvedeno bez potreb-nih i valjanih političkih i vojnih priprema. Svi pokušaji spašavanja NDH, političkim naporima i misijama kod zapadnih saveznika, završili su neuspješno. Napuštajući domovinu, svi su se nadali da će ih na zapadu u Koruškoj prihvatiti Britanci. Pravac kretanja bio je Celje – Slovenj Gradec – Dravograd – slovensko-austrijska granica – Bleiburg (Pliberk). Tamo su se prema planu trebali predati britanskim snagama. Poglavnik NDH A. Pavelić se s oružanom pratnjom uputio dalje na sjever Austrije prema američkoj okupacijskoj zoni. Ispred austrijskoga gradića Bleiburga, uz slovensko-austrijsku granicu zaustavila ih je Britanska vojska, a ubrzo zatim opkolile postrojbe Jugoslavenske armije.

Dana 14. i 15. svibnja 1945. generali Ivo Herenčić, Vladimir Metikoš, Vjekoslav Servatzy i pukovnik Danijel Crljen otišli su kao hrvatski pregovarači Britancima. Na pregovorima u bleiburškom dvorcu grofa Thurn-Valassina, britanski brigadni general Patrick T. D. Scott, zapovjednik 38. irske pješačke brigade, im je izjavio da hrvatska vojska mora položiti oružje pred jugoslavenskim partizanima, pozivajući se pri tome na upute višeg zapovjedništva. General Scott je istaknuo da Britanska vojska ne može primiti hrvatsku predaju, jer prema savezničkom dogovoru na Jalti sve neprijateljske postrojbe moraju se predati onim savezničkim snagama pro-tiv kojih su se borile. Sva objašnjenja i daljnji pregovori bili su bezuspješni.

Svi ti događaji, obično se danas vezuju uz Bleiburg, iako se zapravo radilo o trima odvojenim slučajevima, koji su se događali u duljem razdoblju. Prvi  je vezan uz opkoljavanje i zarobljavanje njemačkih i hrvatskih postrojbi na liniji Celje – Slovenj Gradec – Dravograd – Bleiburg, drugi uz izručivanje zar-obljenika od Britanske armije iz logora Viktring (Vetrinje) kraj Klagenfurta, a treći uz tzv. “marševe smrti” odnosno “križni put”.Prema navodima jugoslavenske vojne historiografije (primjerice: Mladenko Colić, Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu, Beograd, 1988.), u završnim borbama i ranijim operacijama tijekom završne ofenzive, Jugoslavenska armija je nanijela njemačkim i kvislinškim snagama velike gubitke..

Za rekonstrukciju bleiburških i poslijebleiburških događaja posebno su važni i nezaobilazni iskazi sudionika pregovora o predaji 14. i, napose, 15. svibnja 1945. O pregovorima za predaju u Bleiburgu ostavila su svjedočanstva petorica sudionika: P. T. D. Scott, D. Crljen, I. Herenčić, M. Basta i I. Kovačič Efenka. Britanski brigadni general Patrick T. D. Scott opisao je događaje od 1. svibnja do srpnja 1945. u članku “The Irish Brigade in Italy and Austria March to July 1945”, objavljenom u The Faugha Ballagh. The Regimental Gazette of the Royal Irish Fusiliers (Vol. XXXVII, No. 161, London, 1946.).

Drugi dio Scottovih sjećanja naslovljenih “Balkan Troubles” objavili su Jere Jareb i Ivo Omrčanin pod naslovom “The End of the Croatian Army at Bleiburg, Austria in May 1945 According to the English Military Documents”, u Journal of Croatian Studies (Vol. XVIII-XIX, New York, 1977.-1978.)[4]

Veća opasnost i od samog revizionizma jeste šutnja

„Kada je prošle godine na Dan pobjede nad fašizmom 9. maja, prisustvovao otkrivanju spomenika IX. bojnoj HOS-a Rafael Boban, koja se zove po ustaškom zločincu, održao je jedan “vrlo upitan govor”, a nakon što je zapovjednik Marko Skejo povikao “Za dom”, a okupljeni mu odgovorili sa “spremni”, on se smijao i pljeskao. Nitko iz SDP-a, pa ni premijer Zoran Milanović, nije na to odreagirao, istakao je Markovina.“

O ustaškim zločinima i teroru kao difamaciji hrvatstva govorio je više puta i povjesničar Goran Hutinec o Zagrebu u kontekstu antifašističke borbe, gradu koji je bio administrativno središte kvislinške NDH, u kojemu su deseci tisuća ljudi stradali kao žrtve terora, ili kao članovi pokreta otpora ili kao nedužni civili. Kada su ustaše uvidjele da ne mogu jamčiti lojalnost legalnim metodama, naveo je, pribjegle su teroru i organizirale javna vješanja. To je brojne klasno nesvjesne građane, koji možda i nisu bili opredijeljeni za partizansku stranu navela na zaključak da “ne mogu ostati u taboru koji će biti poražen na svjetskoj razini, a lokalno označava samu difamaciju hrvatstva – kroz ubijanje Srba, Židova, Roma i političkih protivnika”. [5]

Veća opasnost i od samog revizionizma jeste šutnja, posebno šutnja o broju stradalih, zarobljenih, ali i nestalih. U veoma opširnoj dokumentaciji, dostupnoj kako historičarima tako i javnosti, iz historijske građe, depeša upućenih korpusima, štabovima, Generalštabu, Glavnom štabu Hrvatske Jugoslovenske Armije, krajem svibnja 1945, počevši od 16.05. 1945, Operativnih izvještaja o izvedenim vojnim aktivnostima u drugoj polovini marta, aprila i prvoj polovini maja, broj 2603, potom depeši br. 85., Relaciji štaba 12. Udarne divizije štabu 3. Armije JA o borbama od 21. aprila do 21. maja 1945, “Operativni otsjek”, broj 17, i druge dokumentacije, vidljivo je da je broj stradalih i zarobljenika uveliko manji. Daleko manji od brojčano navedenih žrtava koje navodi čak i oficijelna literatura Savezničkih snaga iz perioda Drugog svjetskog rata.

Umjesto zaključka

Prelomne borbe za oslobođenje Jugoslavije od okupatora i kvislnških snaga Sila Osovine vodile su se početkom mjeseca maja 1945. Koliko prelomne, pokazuje sam akt o kapitulaciji 97. korpusa. Akt o kapitulaciji 97. korpusa potpisali su: u ime komandanta nemačkog 97. armijskog korpusa pukovnik Rajndl, a u ime Štaba 4. armije načelnik Štaba 4. korpusa pukovnik Stanko Bjelajac i politički komesar 8. Kordunaške divizije potpukovnik Šukrija Bijedić.

Prilikom kapitulacije 97. korpusa u rejonu Ilirske Bistrice zarobljeno je oko 16.000 vojnika, podoficira i oficira, među kojima oko 40 viših oficira i tri generala, i to: komandant 97. armijskog korpusa general planinskih jedinica je konačno prestao svaki organizovan otpor neprijatelja pred frontom glavnih snaga 4. armije, a zatim i pred pomoćnim posle oslobođenja Ljubljane.[6]

Nakon beskrajnih bura pristanimo mirno kraju i obali uz komentar neznanog učesnika foruma, koji se u donkihotskom maniru sam suprotstavlja plimi radikalnih ideja jahača apokalipse, stručno dekorisanih oznakama i uniformama koje kliču međunarodno osuđene pozdrave znanim i neznanim junacima pozivajući na izjednačavanje krivice i zločina:

“AKO NETKO GOVORI KAO USTAŠA, AKO ZASTUPA I PROMIČE IDEJE ŠTO SU IH ZASTUPALE USTAŠE, AKO ISTIČE NJIHOVO ZNAKOVLJE I SIMBOLE, AKO PJEVA NJIHOVE PJESME – ONDA JE ON USTAŠA!”

Istinite su tvrdnje da je „Hrvatski narod proveo u četiri godine Drugoga svjetskog rata g. 1941. – 1945. velikim dijelom proživio u sastavu Nezavisne Države Hrvatske (NDH)[7] “,ali su istinite i tvrdnje da je Hrvatski narod proveo u četiri godine Drugoga svjetskog rata g. 1941. – 1945. velikim dijelom i proživio u sastavu Narodnooslobodilačkog Pokreta (NOP) čime je uz pomoć onih koje danas optužuje postala sastavnim dijelom zemalja Antifašistikog pokreta.

„Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj bio je dio antifašističkog NOP-a na području okupirane Jugoslavije. NOP je bio pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, iako su ga pomagale i druge struje, a značajan doprinos dali su i članovi i strukture HSS-a. U sklopu NOP-a djelovali su partizanski odredi, (Hrvati su činili 61% partizanskih snaga u Hrvatskoj), a postrojbe NOP-a su tijekom rata uspjele privremeno ili trajno osloboditi velike dijelove Hrvatske od stranih okupatorskih snaga. Na temelju NOP-a nastala je Federalna Država Hrvatska, konstitutivna jedinica Demokratske Federativne Jugoslavije“. [8]

Antifašizam, na kojem počiva nova Evropa, opet je nešto sasvim drugo i ono – uprkos mnogim teškoćama – definiše politički diskurs današnje Evrope i Evropske unije, ali i današnje moderna Hrvatske kao člana te Evrope i Evropske unije.

LjutaKrajina.NET

NAPOMENA: Poštujući slobodu govora portal Ljuta Krajina je omogućio svim posjetiocima da slobodno komentarišu članke. U slučaju da komentari budu uvredljivi ili da se u njima širi mržnja, prijeti osobi ili uznemiruje javnost, odgovornost snosi onaj ko je komentar napisao.

Naš portal zadržava pravo da izbriše takve komentare ako i kada ih primjeti.

 

Povezano iz kategorije

Error: No articles to display

Općine Unsko-sanskog kantona

                 

Android App za LjutaKrajina.net