Pad Bosanske Posavine

Nakon velike ofanzive srpskih snaga (iz BiH, Srbije i Hrvatske) u oktobru 1992. na Bosansku Posavinu, kada su potpuno preuzeli kontrolu nad kordirom koji je preko Bosne spajao Srbiju sa Republikom Srpskom Krajinom, od 260.793 stanovnika, koliko ih je bilo po popisu iz 1991, protjerano je oko 130.000 Hrvata i više od 30.000 Bošnjaka. Ostali su Srbi koji su prije rata činili 29 odsto stanovništva. Jedina općina koja se odbranila je Orašje, a u Daytonu je Odžak pripao Federaciji BiH, dok je u Brčkom uspostavljen distrikt. Jesu li Hrvati, nakon što je Tuđman napravio dogovor s Miloševićem, odustali od Posavine? U tekstu koji slijedi podsjećamo, na osnovu izvora iz Hrvatske, kako je Tuđman dao Posavinu Miloševiću, Šušak je vojnički izdao, a Čović “zaboravio”
Zagrebački Jutarnji list je u maju 2007. počeo objavljivati dijelove iz knjige Povijest izbliza,  Dušana Bilandžije, nekadašnjeg pukovnika JNA i potpredsjednika Republike Hrvatske. Najavljujući knjigu Jutarnji je objavio: “Bilandžićevo svjedočenje o toku i sadržaju tih, za Hrvatsku sramotnih pregovora, pokazuje kako je podjela Bosne predstavljala, ne samo jednu od glavnih osobnih opsesija, nego i trajni strateški državnički plan dr. Franje Tuđmana.”

Dušan Bilandžija
Franjo Tuđman je 1991. pozvao Bilandžiju i rekao mu da ga hoće “angažirati u neku misiju”. O tom razgovoru Bilandžija je u svojoj knjizi napisao: “Objašnjava mi Tuđman, u Karađorđevu je 25. marta 1991. godine postignut načelni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH. Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939. Znam da je Tuđman već 1964, dakle prije 37 godina, pohvalno pisao o sporazumu Mačeka i Cvetkovića. O istoj ideji Tuđman mi je govorio 1988, dakle, prije četiri godine.(...) Dakle, prihvaćam misiju, ali ću je opstruirati. Uostalom, kako se može pregovarati s čovjekom koji je podigao Srbe u Hrvatskoj na oružani ustanak?”

Već 13. aprila 1991. godine održan je drugi sastanak delagacija Tuđmana i Miloševića na kome se raspravljalo o podjeli Bosne. Bilandžija o tome piše: “Zajednički interesi diktiraju podjelu BiH, i to je možda posljednja povijesna šansa. Granice treba utvrditi tako da što više Srba i što više Hrvata bude u svojim državama. Smilja Avramov (među nedavno izabranim senatorima Republike Srpske, prim.aut.) glavnu opasnost za Srbiju i Hrvatsku vidi u Muslimanima, koji su se već povezali sa svjetskim islamom, i tako prijete i Srbima i Hrvatima. Muslimani se prostiru na golemom teritoriju – u BiH, u Sandžaku, na Kosovu, u Albaniji... (...) BiH treba razoriti. Kosta Mihajlović upozorava da Muslimani istiskuje i Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove matične zemlje, tako da se BiH razvija na štetu i Srbije i Hrvatske. Napominje da čak, eventualno, sužavanje BiH, s tim da ona ostane republika, ne dolazi u obzir. Nju treba dijeliti, i to odmah. Srbija će odbiti najavljeni referendum za podjelu. Ako bi se stanovništvo u 70 posto i
zjasnilo za BiH, Srbija to neće prihvatiti, mada referendum može biti osnova za podjelu BiH. Sloveniju odmah treba priznati i dati joj pravo na odcjepljenje. Situacija sa Crnom Gorom je jasna – oni će zajedno sa Srbijom. Referendum u Makedoniji je neizvjestan. Referendumi u Srbiji i Hrvatskoj bit će za samostalne države.”

Ni stope zemlje Hrvatske ne damo...

Pregovori su nastavljeni 4. jula 1991. “…Srbi repliciraju s tezom da srpske općine u Hrvatskoj ulaze u teritorij za raspodjelu – ne izjašnjavaju se o likvidaciji Kninske krajine. Sva trojica Hrvata jednoglasno odbijaju razgovor o ’Krajini’, naglasivši: ’Ni stope zemlje ne damo od današnje Hrvatske.’ Srbi repliciraju s tezom da pravo na samoopredjeljenje imaju građani, a ne republike. Hrvati odgovaraju da se onda taj princip mora primijeniti i za Albance na Kosovu i za Mađare u Vojvodini. Srbi odgovaraju da Albanci i Mađari nisu južnoslavenski narodi i da zato nemaju pravo na izjašnjavanje. S obzirom na tako tvrde stavove obiju strana, valja sporne probleme prenijeti na Tuđmana i Miloševića.

Smilja Avramov
Diskusija se ipak nastavila. Zatražio sam da se Srbija očituje prihvaća li granice Banovine Hrvatske kao osnovu za sporazum. Smilja Avramov odgovara da Srbi to apsolutno odbijaju. U polemičnoj raspravi upitao sam Smilju Avramov kako će Srbija, u slučaju podjele BiH, komunicirati s većinom srpskog stanovnistva koja je teritorijalizirana u zapadnoj Bosni? ’Bosanska krajina će za vas biti Nagorno Karabah ili istočni Pakistan.’ Na to Srbi odgovaraju da njima pripada cijela Posavina, jer da je o tome dogovor postignut između dvojice predsjednika. Prema tome, budući da Posavina pripada Srbiji, to znači da nema koridora, nego će Posavina vezati Srbiju i zapadnu srpsku zemlju. Mislim u sebi da bi time Srbija prvi put u svojoj povijesti prešla preko Drine.

“’Ni stope zemlje ne damo od današnje Hrvatske.’ Srbi repliciraju s tezom da pravo na samoopredjeljenje imaju građani, a ne republike. Hrvati odgovaraju da se onda taj princip mora primijeniti i za Albance na Kosovu i za Mađare u Vojvodini. Srbi odgovaraju da Albanci i Mađari nisu južnoslavenski narodi i da zato nemaju pravo na izjašnjavanje. S obzirom na tako tvrde stavove obiju strana, valja sporne probleme prenijeti na Tuđmana i Miloševića”
U nastavku Srbi nude zamjenu stanovnistva, navodeći kao primjer mogućnost preseljenja Muslimana iz Cazinske krajine u Knin. Na moje izravno pitanje, rekli su da Baranja ne pripada Hrvatskoj. Postavili su i zahtjev da ’Krajina’ treba izaći na Jadran kod Obrovca. Planuo sam i rekao da je to program četničkog pokreta i Drugoga svjetskog rata. Čudno, ne ljute se. Postavio sam i pitanje izjašnjavanja Muslimana. Izmislio sam da, na primjer, u nekoj općini ima 50 posto Muslimana, 30 posto Hrvata i 20 posto Srba. Zapitah kome ta općina pripada? Odgovor je bio: “Muslimani se ne računaju – dakle, pripada Hrvatima.”

A onda je počeo rat. Rat u kome je oko 130.000 Hrvata protjerano iz Bosanske Posavine, kao i oko 30.000 Bošnjaka. Srbi koji su činili 29 odsto stanovništva u Posavini dobili su u Daytonu ovaj dio BiH, osim Orašja koje se jedino odbranilo i Odžaka koji je Dejtonskim sporazumom pripao Federaciji. Skoro niko od Hrvata i Bošnjaka nije se vratio u Bosansku Posavinu.

Pomno čuvana službena tajna

Zagrebački Nacional je u broju 585, od 30. januara 2007, kako sami navode, nakon 15 godina stekao uvid u pomno čuvanu službenu tajnu koja razotkriva “najveću tajnu Domovinskog rata, pad Bosanske Posavine”. Dalje se navodi da se radi o Izvješću Komisije Vijeća narodne obrane koje je sačinjeno na 16 stranica, uz stotinjak stranica priloga zapisnika razgovora s časnicima s područja slavonskog bojišta i najvišim političkim predstavnicima tog kraja o okolnostima i uzrocima pada Bosanske Posavine. Članovi Vijeća narodne obrane bili su Josip Manolić, Stjepan Mesić, Hrvoje Šarinić, dr. Jure Radić, Gojko Šušak, Ivan Jarnjak, Zdenko Škrabalo, general zbora Anton Tus, general zbora Janko Bobetko, admiral Sveto Letica, general pukovnik Ivan Čermak, general bojnik Imra Agotic, general bojnik Josip Lučić i general bojnik Slobodan Praljak.

Stipe Mesić
Komisija je, na zahtjev predsjednika Tuđmana, sastavila Izvještaj koji je završen krajem oktobra 1992. Na čelu Komisije bio je predsjednik, general pukovnik Ivan Čermak, a članovi su bili general bojnik Franjo Feldi, general bojnik Josip Lučić i zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenović.

Zbog značaja ovog Izvještaja u nastavku objavljujemo skoro sve njegove dijelove, uz vezane izjave, a što je Nacional objavio prije deset godina i što se, očito, zaboravilo, jer mnogima ni danas nije u interesu da se zna kako se dijelila Bosna i Hercegovina, kakva je u tome bila uloga Tuđmana i Miloševića, i kako je i zašto pala Posavina. 

Izvještaj pokazuje da je gubitak Bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku. Okolnosti u kojima je Bosanska Posavina izgubljena označile su trenutak u kojem su vođenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovački kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Samo godinu dana poslije, zbog nastavka takve politike prema Bosni i Hercegovini, došlo je do najvećeg sukoba unutar HDZ-a koji su tada napustili Stipe Mesić i Josip Manolić
Ovaj izvještaj je, kako je tada pisao Nacional, prvo službeno izvješće o padu Bosanske Posavine, jer je sastavljeno samo mjesec dana nakon pada Bosanskog Broda i odlaska svih hrvatskih postrojbi s tog područja. Izvještaj pokazuje da je gubitak Bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku. Okolnosti u kojima je Bosanska Posavina izgubljena označile su trenutak u kojem su vođenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovački kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Samo godinu dana poslije, zbog nastavka takve politike prema Bosni i Hercegovini, došlo je do najvećeg sukoba unutar HDZ-a, koji su tada napustili Stipe Mesić i Josip Manolić.

Potpuno povlačenje hrvatskih vojnih postrojbi iz Posavine se smatralo najvećim porazom Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Izvješće Komisije prezentirano je 14-orici članova Vijeća narodne obrane u novembru 1992, ali su izvješća, podijeljena članovima Vijeća, odmah nakon sastanka i oduzeta, što samo odaje koliko je tadašnji vrh strahovao od reakcija javnosti, osobito jer je Izvješće dalo naslutiti glavne krivce za pad Bosanske Posavine.

Odgovorni su Gojko Šušak i njegovi ljudi na terenu

Izvješče je nedvojbeno ukazalo na to da su za pad Bosanske Posavine odgovorni ministar obrane Gojko Šušak i njegovi ljudi na terenu – Iko Stanić, predsjednik HDZ-a iz Dervente koji je trebao povezati u zajednički sustav obrane sve općine Bosanske Posavine, a zapravo je veći dio vremena provodio u inozemstvu i Zagrebu, Ivan Brizić, pripadnik 101. brigade HVO-a koji je prije pada Bosanske Posavine širio laži o prodaji Bosanskog Broda Vojsci Republike Srpske i pukovniku Slavku Lisici, i to pred hrvatskim vojnicima, a kad ga je uhitila Vojna policija na intervenciju ministra obrane Gojka Šuška, i prije davanja iskaza pušten je na slobodu. U istoj ekipi bio je i Ivan Čuljak, bliski suradnik Ike Stanića, koji je kao i Brizić bio zadužen za dezinformcije i širenje defetizma u hrvatskim postrojbama, pa je tvrdio kako je, borili se ili ne borili, sve dogovoreno između Bobana i Karadžića.

Gojko Šušak
Kad je riječ o sastancima domaćeg vodstva s hercegovačkom linijom oko uspostave zajedničkog Vijeća, spominje se već tada i sudjelovanje Ivića Pašalića. U Izvješću Komisije i izjavama svjedoka može se vidjeti kako je postojao snažan pritisak na izabrano vodstvo Hrvata u Posavini da se zamijeni Vijećima HVO-a i ljudima iz Hercegovine. Nagovaralo se pojedine općine da prijeđu u “Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosna”, obećavala im se zbog toga pomoć koja nikad nije dolazila. Započeli su u to vrijeme i sukobi s Bošnjacima na području Bosne i Hercegovine, što se negativno odrazilo i na sudjelovanje bošnjačkih vojnika u borbama za Posavinu.

U Izvješću Komisije i izjavama svjedoka može se vidjeti kako je postojao snažan pritisak na izabrano vodstvo Hrvata u Posavini da se zamijeni Vijećima HVO-a i ljudima iz Hercegovine. Nagovaralo se pojedine općine da prijeđu u “Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosna”, obećavala im se zbog toga pomoć koja nikad nije dolazila
Komisija spominje i nejasnu ulogu generala Praljka, Šuškova pomoćnika u to vrijeme, koji je u Posavinu dolazio i vodio postrojbe bez ikakvih saznanja viših zapovjedništava, a svjedoci su tvrdili da su, kad se Praljak pojavljivao na terenu, stalno nastajali problemi i povećavao se gubitak teritorija. Osim toga, izvjesno je kako su potpuno zakazale protuobavještajna služba SIS-a i služba Informativne propagandne djelatnosti za moral, jer nisu uspjeli, ili nisu htjeli razotkriti defetiste, a nisu se potrudili niti objasniti vojnicima ciljeve borbe u Posavini, zbog čega je bilo primjetno osipanje vojnika i odbijanje cijelih postrojbi da odu na bosanskoposavsko ratište. Zanimljivo, obje službe bile su pod ingerencijom ministra obrane Gojka Šuška.

Bosanska Posavina, na području od 2.650 četvornih kilometara, obuhvaćala je devet općina: Bosanski Brod, Derventu, Doboj, Odžak, Bosanski Šamac, Modriču, Orašje, Brčko i Gradačac. Te općine činile su prostor uz desnu stranu rijeke Save, od Dubočca do Brčkoga, na kojem je pretežito živjelo hrvatsko stanovništvo. Kao područje unutar Republike BiH, Bosanska Posavina bila je kulturno-povijesno i gospodarski zaokružena cjelina hrvatskog naroda. Prema popisu iz 1991, od ukupno 260.793 stanovnika Bosanske Posavine, Hrvata je bilo 131.542 ili 51 odsto, Bošnjaka 32.796 ili 12 odsto, Srba 77.723 ili 29 odsto, a ostalih 18.726 ili sedam odsto.

Dogovori između Karadžića, Bobana, Praljka i Mladića

Koridori preko Bosanske Posavine bili su u vrijeme rata 90-ih strateški i životno važni  Srbima na području zapadne Bosne i Hercegovine, odnosno “Republike Srpske”, a osobito Srbima na okupiranim područjima “Krajine“ u Repulici Hrvatskoj. Cesta kroz Bosansku Posavinu, tzv. koridor, jedini je mogao spajati Srbe iz BiH i “Krajine“ sa Srbijom, otkud je dolazilo oružje, streljivo i sva ostala pomoć. Hrvatske postrojbe još su u aprilu 1992. oslobodile veliki prostor Bosanske Posavine i protjerale srpske vojnike prema zapadu i unutrašnjosti BiH. Potpuno su blokirale pomoć srpskim snagama koja je dolazila iz Srbije, jer je koridor bio potpuno zatvoren. Tada srpske postrojbe dovode pojačanja iz svih krajeva BiH, pa čak i s područja “Krajine“, kako bi oslobodile koridor i otjerale hrvatske snage preko Save.

Mate Boban
Ofanziva je trajala od sredine jula do početka oktobra 1992., kad su srpske snage zauzele na kraju i Bosanski Brod. Komisija je radi utvrđivanja činjenica o padu Bosanske Posavine obavila razgovore s pukovnikom Stanislavom Sorićem, zapovjednikom 108. brigade HV-a, pukovnikom Stjepanom Oreškovićem, načelnikom stožera 108. brigade HV-a, bojnikom Zdravkom Šimunovićem, zapovjednikom 4. bojne 108. brigade HV-a, bojnikom Brankom Kovačem iz borbene grupe 135. brigade HV-a, bojnikom Ivanom Grcićem, zapovjednikom borbene grupe 109. brigade HV-a, Darkom Zovkom, zapovjednikom izviđačkog voda protuoklopne grupe 123. brigade HV-a, satnikom Dragutinom Barišićem, zapovjednikom 37. inžinjerijske bojne, Draganom Dikanovićem, zapovjednikom 3. bojne 3. brigade ZNG-a, Zlatkom Hrkačem, zapovjednikom 101. brigade HVO-a, Zdravkom Sočkovićem, zamjenikom predsjednika Skupštine općine Slavonski Brod, Ilijom Kljajićem predsjednikom Kriznog štaba Bosanskog Broda, Vinkom Begićem, predsjednikom Vijeća HVO-a Bosanska Posavina, Franjom Stokovićem, načelnikom inžinjerije 157. brigade HV-a, brigadirom Vinkom Stefanekom, zapovjednikom Operativne grupe Istočna Posavina, pukovnikom Pavom Sočkovićem, pomoćnikom za logistiku Operativne grupe Istočna Posavina, te Jozom Meterom, tadašnjim predsjednikom Skupštine općine Slavonski Brod.

“Predsjednik Kriznog štaba Bosanskog Broda, Ilija Kljajić, smijenjen je s mjesta predsjednika samo četiri dana prije okupacije grada, smijenili su ga Ivan Brizić i Ivan Čuljak, koji je inzistirao da se osnuje nekakvo Vijeće HVO-a i da se popis dostavi Mati Bobanu, što je Kljajić odbio”
Iz cjelokupne analize Izvješća, i svih dostupnih zapisnika obavljenih razgovora, očito je da je za pad Bosanske Posavine u velikoj mjeri zaslužna paralelna politička i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane Gojko Šušak i njegovi eksponenti na terenu u Bosanskoj Posavini. To se nekoliko puta provlači kroz Izvješće Komisije. Sustavi zapovijedanja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG Istočna Posavina, Zapovjedništva Taktičkih i borbenih skupina, stoji u Izvješću, u praksi nisu funkcionirali zbog međusobnog miješanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.

Događalo se da su zapovjednici na nižim razinama, satnije, bojne dobivali izravno instrukcije, pa i zapovijedi sa strane, u liniji ministar obrane Gojko Šušak - general Slobodan Praljak, za koja nisu znala viša zapovjedništva, što je u sustav zapovijedanja unosilo razdor i rušilo ga stvarajući dojam da se radi o neposluhu ili samovolji. U Izvješću se o tome kaže: “Stanje na području Bosanske Posavine, osobito Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, i odnosi HVO-a s muslimanskim stanovništvom nisu bili na razini koja je omogućavala uzajamno povjerenje, suradnju i zajednička djelovanja. Iko Stanić, predsjednik HDZ-a Derventa, koji je trebao objediniti i povezati općine u Bosanskoj Posavini, odlazeći u inozemstvo i Zagreb djeluje loše za Bosansku Posavinu, na tom se području ne pojavljuje pet mjeseci, nego kao Čuljak, Brizić i drugi širi vijesti o dogovorima između Karadžića, Bobana, Praljka i Mladića…”

Prodaja Bosanskog Broda

Budući da je Iko Stanić bio osobni prijatelj s ministrom obrane Gojkom Šuškom, ovakvo stajalište u Izvješću izravno tereti ministra obrane Gojka Šuška za probleme u Posavini. To se razabire iz još nekih navoda Izvješća: “... struje u političkim rukovodstvima Bosanskog Broda, međusobni sukobi i optuživanja rezultiraju nepovjerenjem u rukovodstva, pojava glasina među borcima 101. brigade HV-a, da su čelnici Slavonskog Broda ‘prodali’ Bosanski Brod unosi sumnju među borce i zapovjednike da su prevareni i izdani. Takovu vijest prenosi na 101. brigadu Ivan Brizić pripadnik 101. br. HVO-a desetak dana prije pada Bosanskog Broda, a kasnije i na sam dan pada 7.10. što je moglo izazvati teške sukobe i krvoproliće. Pokušaj saslušavanja imenovanog i otkrivanja pravih razloga takvog njegova djelovanja sprječava ministar obrane osobnom intervencijom, oko 40 minuta nakon njegova hapšenja”. Teško je objasniti, navodi Nacional, da ministar obrane jedne države ne dopušta saslušanje običnog vojnika, ako za to nema osobni interes. O tome govore i izjave nekih svjedoka na ispitivanju.

Ivan Čermak
Na pitanje generala Čermaka upućeno Jozi Meteru, tadašnjem predsjedniku Kriznog štaba Slavonski Brod u vezi s Ivanom Brizićem, koji je širio dezinformacije pred vojnicima kako je Bosansku Posavinu prodala vlast iz Slavonskog Broda, ovaj je odgovorio: “To je priča koja ima svoju pozadinu i koju mi želimo rasvijetliti do kraja, jer Brizić je intelektualac koji je završio Veterinarski fakultet i ne može se dogoditi takvom čovjeku da jednu optužbu, jednu strašnu optužbu, da je čelništvo Slavonskog Broda u Dragaliću razgovaralo s pukovnikom Vojske RS-a Lisicom o predaji i prodaji Bosanskog Broda, ne može se tek tako prijeći preko toga, i smatram da to nije njegova izmišljotina, nego da on radi očito u određenoj grupi… Iz naše tajne službe SZUP-a doznali smo da priča nije krenula poslije pada Bosanskog Broda, nego deset dana prije, i da se sustavno širila među vojskom… U onom trenutku kad ga je Vojna policija privela, da se istraži otkud mu takve informacije, došla je naredba Vojne policije iz Zagreba da ga se pusti, nije prošlo ni 45 minuta. I nakon što smo mi pozvali Vojnu policiju u Zagreb i tražili odgovor na pitanje tko je zapovjedio da ga se pusti, rečeno nam je: ministar obrane Gojko Šušak.”

“Zvonko Jurišić, koji je radio u SIS-u, u vojsci, mi je prije pada Broda, otprilike 20 dana, rekao, ne samo meni nego u prisutnosti nas nekoliko, da je Čuljak odlazio među borce Dervente i rekao im, da se ne trebaju boriti: vi se borili ili ne borili, mi ćemo Derventu dobiti i jos šest kilometara iza Dervente, jer je to dogovoreno između Bobana i Karadžića”
Na vojni poraz u Bosanskoj Posavini znatno su utjecali odnosi među političkim čelnicima i političkim strukturama, koji su u praksi krojili i vojnu politiku, stoji u Izvješću Komisije i nastavlja: “Od provedenih višestranačkih izbora u BiH, pa do danas, stalno je dolazilo do raznih smjenjivanja, sukoba i konfrontacija između pojedinaca, grupa i klanova (Kljajić, Bilić i Lepan, na jednoj, i Iko Stanić, Brizić, Čuljak i Pohara na drugoj strani). Jedni druge optuživali su za pljačku, šverc i bogaćenje, a u stvari radilo se o borbi za vlast između domaće i hercegovacke struje.”

Na ubrzani pad Bosanskog Broda veoma se negativno odrazio sastanak čelnika Bosanskog i Slavonskog Broda, 5. oktobra 1992, na kojem je definitivno došlo do raskola nakon smjene Ilije Kljajića i Vinka Begića i pojave Ike Stanića, koji se nakon više mjeseci vraća na to područje.

Formiranje nekakvih vijeća HVO-a

Možda je i najoštriji u svom iskazu bio Frano Piplović, predsjednik Izvršnog vijeća Slavonskog Broda: “Došlo je do osnivanja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina koja je imala par sastanaka, međutim iz cijele te organizacije izašla je jedna figura, Iko Stanić koji je figurirao kao predsjednik HZ Bosanska Posavina. Uopće nije bilo s ljudima nekih kvalitetnih sastanaka, niti se to radilo među ljudima, i ono par sastanaka, Iko je pomalo nestajao, pojavio se na jednoj konferenciji i nestao s tog područja. Međutim, došlo je kasnije do onog uspjeha našeg u svibnju i četnici su odbačeni s područja Bosanskog Broda. Pojavio se jednom Iko Stanić, zajedno s ministrom obrane Šuškom, mislim da je bio i Branimir Glavaš, bio je pozvan i Vinko Begić, gradonačelnik Dervente, i sad su pokušali te probleme, koji su bili navodno nastali između Begića i Ike Stanića, da se na tom sastanku izglade. Bilo je jasno da su Šušak i Stanić u sprezi. Osnivanje 157. brigade, mislim da je i stvorena naredbom ministra i da je to bila neka hercegovačka suradnja. Mislim, ja nemam ništa protiv Hercegovaca, ali to je Andrija Skoko bio, Velimir Lovrić, Ivo Petrić i ministar Šušak. Dobro, i Praljak je tu dolazio, ne znam koja je njegova uloga, ali uvijek kad bi on došao, nastajali su problemi na bojištu. U 157. brigadi su bili ljudi s kojima se ništa nije radilo, dalo im se oružje, visjeli su po gostionicama, bavili se pomalo krađom u BiH, kad bi prešli liniju, onda pobjegnu.”

Slobodan Praljak
Predsjednik Kriznog štaba Bosanskog Broda, Ilija Kljajić, smijenjen je s mjesta predsjednika samo četiri dana prije okupacije grada, smijenili su ga Ivan Brizić i Ivan Čuljak, koji je inzistirao da se osnuje nekakvo Vijeće HVO-a i da se popis dostavi Mati Bobanu, što je Kljajić odbio, a u njegovom iskazu stoji: “‘Ilija, znaš, bilo bi dobro, ti samo predloži ljude, ja ću sve potvrditi’, rekao je Boban. Ja nisam mogao to prihvatiti, morao sam se dogovoriti sa Strankom, Savjetom HVO-a. Međutim, u mom smjenjivanju je sudjelovao Brizić, kojeg tri mjeseca nigdje nije bilo, pojavio se on i Petar Mrkalj, koji je radio u pozadini 101. brigade i nigdje nisu sudjelovali u borbama. Zvonko Jurišić, koji je radio u SIS-u, u vojsci, mi je prije pada Broda, otprilike 20 dana, rekao, ne samo meni nego u prisutnosti nas nekoliko, da je Čuljak odlazio među borce Dervente i rekao im, da se ne trebaju boriti: vi se borili ili ne borili, mi ćemo Derventu dobiti i jos šest kilometara iza Dervente, jer je to dogovoreno između Bobana i Karadžića. Iko Stanić i taj Duspara nisu se nikada pojavili više na području Bosanske Posavine. (...) Ja sam jednom nazvao Gojka Šuška, i to kad je padala Derventa i ova sela. Nisam njega dobio, dobio sam njegovu suprugu, rekla mi je da se obratim nekom generalu, čudno prezime, Praljku, da.”

“Ja nemam ništa protiv Hercegovaca, ali to je Andrija Skoko bio, Velimir Lovrić, Ivo Petrić i ministar Šušak. Dobro, i Praljak je tu dolazio, ne znam koja je njegova uloga, ali uvijek kad bi on došao, nastajali su problemi na bojištu. U 157. brigadi su bili ljudi s kojima se ništa nije radilo, dalo im se oružje, visjeli su po gostionicama, bavili se pomalo krađom u BiH, kad bi prešli liniju, onda pobjegnu”
Vinko Begić, koji je bio gradonačelnik Dervente, teško je optužio Iku Stanića i hercegovačku liniju za sve ono što se događalo neposredno pred pad Bosanske Posavine: “Odjednom se pojavila fama da se formira jedna jedinstvena zajednica hrvatskog naroda u BiH. Imam dopis koji sam uputio gospodinu Bobanu zbog međunarodne politike, zbog osnivanja jedinstvenog stožera… No, što se dešava. Na čelu sa Stanićem ljudi dobivaju da odrade sljedeće: da se formiraju općinski HVO-i, da nema Kriznih štabova. Jednostavno kupuju se ljudi, odlazi se na općine i kaže: vi morate formirati općinski HVO… To je hercegovačka linija koja dirigira Stanićem i ostalima. Na primjer, ako su ljudi legalno izabrani i legitimni u Kriznom štabu, onda se u Orašju pojavljuje nekakav Pavo Živković i kaže: mene su poslali iz Hercegovine, vi niste više nikakva vlast.

On ima štambilje. Otišao je među vojsku i došlo je do polarizacije. Njegova priča u vojsci je bila ovakva: ako vi odete dolje, dobit ćete plaće, dobit ćete ovo i ono, med i mlijeko. To je izazvalo probleme, jer su četiri općine htjele dolje... Ponovno kažem, 19. rujna 1992. smo se udružili u jedinstvenu zajednicu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nakon toga udruživanja, ništa se nije uradilo. Što je trebalo uraditi. Dajte, pomozite nam, u čemu je sad vaša pomoć, ništa, stoji se… Jednom prigodom posjetio sam 103. brigadu i obavijestio o tome da se treba osnovati operativna grupa Posavina i ljude treba prebaciti tamo, ali došao je Čuljak i rekao: ne, vi ne idete nikamo, ovdje će se formirati Stožer Hrvatske Herceg Bosne i nećete nikamo ići. Ivan Čuljak je bio predsjednik Kriznog štaba Dervente, ali je sad po funkciji predsjednik općinskog HVO-a. Rekao sam mu: Ivane, ovo je zapovijed Operativne zone, nemojte unositi probleme u vojsku...”, među ostalim rekao je Vinko Begić članovima Komisije.

Bosanska Posavina mogla se braniti

U Izvješću Komisije stoji i to da za sve vrijeme borbenih djelovanja na to područje nije nikada nitko došao da čelništva upozna sa službenom politikom, a istodobno se raznim linijama utjecalo na rad pojedinih lokalnih organa, zapovjednika: “Sva događanja na području Hrvatske i Bosanske Posavine (dezinformacije i izdaja) pokazuju da nisu funkcionirala dva osnovna mehanizma, od čije uspješnosti zavisi uporaba bilo koje vojne formacije – ideološko usmjerenje HV-a k cilju i pobjedi, te kontraobavještajni rad.”

Krešimir Zubak
U Izvješću se navodi da je na bosanskoposavskom bojištu bio naizmjence angažiran velik broj raznovrsnih sastava HV-a s cijelog područja Republike Hrvatske, i to od Sinja, preko Rijeke i Zagreba do Osijeka, uglavnom se radilo o šest taktičkih skupina veličine od 400 do 800 vojnika, 11 borbenih skupina od 40 do 60 vojnika, a od brigada HV-a samo je 108. brigada iz Slavonskog Broda u cijelosti bila angažirana potkraj rujna i 157. brigada većim dijelom. Od postrojbi HVO-a stalno su sudjelovale 101. brigada iz Bosanskog Broda i 103. brigada HVO-a iz Dervente. Odbijanja odlaska na bojište jednog broja jedinica iz Operativne zone Osijek, kašnjenje pri smjeni jedinica, napuštanje položaja bez dozvole i najave (od 15. srpnja do 6. listopada napustilo je položaje u sektoru zapad šest jedinica HV-a i osam jedinica HVO-a), te nepoduzimanje djelotvornih stegovnih mjera i kaznene odgovornosti negativno je djelovalo na ostale borce i zapovjednike, ozbiljnije narušavalo borbeni moral i dovodilo susjedne jedinice u opasnost okruženja i zarobljavanja (30. rujna nenajavljeno izvlačenje 101. brigade HVO i zarobljavanje 19 vojnika 2. bataljuna 108. brigade u rajonu Zborište).

Gorinšek: “Mi u Slavoniji bili smo u intenzivnom kontaktu s njima, jer su oni stalno tražili pomoć u ljudstvu i oružju. Bilo je očito da će Bosanska Posavina pasti ako im ne pomognemo. No, unatoč našim nastojanjima pokazalo se da radimo račun bez krčmara, jer su Tuđman i Šušak imali drukčije planove.” Gorinšek napominje kako je njihov cilj očito bio etnički čist teritorij, zbog čega je Bosanska Posavina morala biti žrtvovana
Prema pisanju Nacionala u javnosti su kružila razna objašnjenja o padu Posavine, a većina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti. No, još 1991. godine bilo je indikacija da neće biti dopušteno aktivnije vojno djelovati na tom području zbog političkih planova. Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, dao je prije nekoliko godina izjavu o padu Bosanske Posavine. Gorinšek je tada rekao da iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjećao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog područja, te da se zastupala teza kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.

Prema Dejtonskom sporazumu najveći dio Bosanske Posavine pripao je srpskom entitetu, a u sastavu Federacije BiH ostale su općine Orašje, koja se jedina tijekom rata uspjela obraniti, te Odžak, općina koju su 1992. srpske snage uspjele zauzeti, ali su je, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, prepustile Federaciji. Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa i Modriča pripali su Republici Srpskoj, a na području predratne općine Brčko formiran je distrikt. Neki od sudionika u pregovorima poslije su tvrdili da su takvo “rjesenje“ za Bosansku Posavinu Tuđman i Milošević dogovorili i prije pregovora u Daytonu.

Uspostavom takva stanja u Bosanskoj Posavini zadovoljni su mogli biti samo srpski predstavnici, koji su tako dobili koridor izmedu istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske, i koordinator dejtonskih pregovora Richard Hoolbroke. Krešimir Zubak, koji je u to vrijeme bio predsjednik Federacije BiH, prijetio je da će napustiti pregovore ako Posavina pripadne Srbima, potom je, kad se to ipak dogodilo, odbio potpisati sporazum. Zubakovu najavu da će napusti pregovore u slučaju nepovoljnog ishoda oko Bosanske Posavine Richard Holbrooke spominje u svojoj knjizi “To End the War”: “Moj prvi instinkt bio je da ga pustim da ode. Zubak nije donosio ništa osim nevolja u Daytonu.” O nevoljama s kojima su se i prije Daytona, a osobito nakon njega, odnosno nakon spoznaje da su njihovi domovi ostali u RS, suočavali Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Bosanske Posavine, u Daytonu je malo tko vodio računa.

Priredila: Avangarda

Povezano iz kategorije

Error: No articles to display

Općine Unsko-sanskog kantona

                 

Android App za LjutaKrajina.net