KRSTAN MALEŠEVIĆ / Inače ćemo, svjesno ili ne, podržati čuveno fašističko geslo: "Ti si ništa, tvoj narod je sve!"

(Tekst je preuzet iz beogradskog časopisa ''DANAS''!)

KRSTAN MALEŠEVIĆ

Fotografija korisnika/ce Jasmin Kondic.

Mora se, međutim, priznati, da mi, protivnici nacionalizma i šovinizma u Banjaluci, u organizovanom smislu, nismo ni blizu učinili što smo morali učiniti u tim okolnostima, bez obzira na tako sužene mogućnosti. Više smo, čini se, djelovali pojedinačno, što, svakako, nije moglo dati iole značajnije rezultate.

U nastojanju da ni na koji način ne doprinesem legalizaciji šovnističkog i ratnohuškačkog režima, odbio sam poziv - upućen više puta - da se kao regularno izabrani poslanik Skupštine BIH, na izborima u novembru 1990. godine, na listi SDP za Bosansku krajinu, "preselim" u Narodnu skupštinu Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije nazvane Republika Srpska). Ova skupština je konstituisana - naravno, nelegano - od poslanika srpske nacionalnosti, biranih u Skupštini BIH, na prvim višestranačkim izborima, koji su prihvatili šovinistički program SDS. Koliko mi je poznato, bio sam jedini poslanik srpske nacionalnosti u Skupštini BIH (sa buduće teritorije Republike Srpske), koji nije prihvatio ovaj poziv.

(Tek kasnije sam doznao kakvu sam "počast" propustio! Naime, svi poslanici prvog saziva Narodne skupštine Republike Srpske, kao "državotvornog" saziva su dobili izuzetne, "nacionalne" penzije, kao i najviša odličja, čemu, usput rečeno, nisu mogli da odole ni "opozicioni" poslanici!)

Istovremeno sam odbio da glasam na, više nego licemernom, referendumu za Jugoslaviju, koju sam, naravno, volio, iako sam bio svjestan nekih njenih slabosti. Razlog za takav moj stav je bio u činjenici da je referendum organizovala Srpska demokratska stranka, pa je tako bilo riječi i o Jugoslaviji u njenoj interpretaciji. U pitanju je, zapravo, bila drska zloupotreba imena Jugoslavije i grupa manipulacija osjećanjima ljudi, upravo od strane onih koji su među prvima udarili na same temelje ove države, koji su, kao i njihov glavni beogradski mentor, verbalno pozivali na očuvanje Jugoslavije, a praktično povlačili poteze koji su je nepovratno rušili. S druge strane, na martovskom referendumu sam, zajedno sa suprugom, dao svoj glas za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Iako do kraja projugoslavenski orijentisan, na ovaj potez sam se odlučio prvenstveno zbog toga što je proces osamostaljivanja ostalih YU republika bio gotovo završen. Spasavati cjelovitost BIH u tim okolnostima, za mene je značila, ne samo potvrđivanje njenog viševjekovnog državnog kontinuiteta, već i sprečavanje njene podjele između velikosrpskog i velikohrvatskog projekta.

Nije bilo teško predvidjeti da pokušaj takve podjele ne bi mogao proći bez rata. Kao i više puta u prošlosti, tako je i ovaj put istorija to nedvosmisleno potvrdila. Uz ova dva, treba pomenuti i treći razlog za podršku očuvanju cjelovitosti i integriteta BIH, koji se, nažalost, ubrzo pokazao kao nerealan i naivan. Riječ je o nadi u obnovu Jugoslavije, koja, i po mom tadašnjem uvjerenju, nije bila moguća bez očuvanja Bosne i Hercegovine. Uz sve to sam čvrsto odlučio da ni po koju cijenu ne obučem uniformu nijedne od zaraćenih vojski, na što sam u svakoj prilici pozivao i druge.

Naravno da sam bio svjestan mogućeg rizika - pa i onog najvećeg - koje je podrazumijevalo ovakvo moje ponašanje. Međutim, drugačije nisam niti mogao, niti htio da se ponašam, bez obzira na moguću visoku cijenu takvog, za mene, prije svega, MORALNOG izbora. Bio sam duboko ubijeđen da je ovo bilo vrijeme kada je veća hrabrost bila ne uzeti oružje u ruke, nego ga uzeti.

Ubrzo sam se i lično uvjerio koliko je moje ponašanje smetalo novim okrutnim vlastodršcima, koji su se u svojoj nerazumnoj pomami, zaslijepljeni neznanjem i mržnjom (a mnogi od njih motivisani i sopstvenim neposrednim interesom), nemilosrdno obračunavali sa svima koji su sijali i najmanje sumnju u ispravnost puta "novih oslobodilaca". Totalna suspenzija pravnih i moralnih normi, do koje je došlo i prije početka oružanih sukoba, predstavljala je pravi eldorado za ove primitivce. Umjesto sile zakona, nastupio je ničim ograničeni zakon sile, banjalučka svakodnevica je sve više bivala u znaku straha, terora, progona, pljački, eksplozija, odnosno svakodnevnog maltretiranja ljudi, pa i prvih ubistava.Poslije svakog javnog manifestovanja mog neslaganja sa SDS-ovskom politikom i praksom slijedilil su telefonski pozivi u svako doba dana i noći, uz, za nacionaliste i šoviniste, uobičajene poruke, poput one da sam "izdajnik" i nimalo nježne prijetnje. Ovakvih neprijatnosti nisu bili pošteđeni ni moji roditelji, ljudi tada u poznim godinama.Prvi javni napad na mene je učinio 4. maja 1992. godine Radoslav Brđanin, tada predstavljen kao član "Komisije za nacionalnu nivelaciju kadrova u banjalučkim preduzećima". Ovaj više nego rogobatni naziv Komisije, zapravo je predstavljao eufemizam za organ koji se prvi počeo baviti etničkim čišćenjem u Banjaluci. Komisiju je, inače, formirao tzv. Krizni štab Banjaluke, koji je, opet, djelovao u okviru tzv. Kriznog štaba Autonomne regije Krajina. Na ovoj konferenciji za štampu Brđanin je pomenuo više od dvadeset Muslimana, Hrvata i "nepoćudnih" Srba, na različitim rukovodećim mjestima u Gradu, oštro ih upozorivši da se povuku sa svojih mjesta u najkraćem roku. Ukoliko, pak to ne učine, on im poručuje, bez ograda, da će to biti učinjeno silom "i to od pripadnika Srpskih odbrambenih snaga". Već tada je, dakle, objelodanjeno postojanje paravojnih formacija, za koje su nacionalisti cijelo vrijeme rata, pa i poslije njega, tvrdili da ih nije bilo! Ovaj svoj javni nastup Brđanin je završio oštrim upozorenjem svim Srbima, koji slijede moju "antisrpsku politiku" i da je poslednji trenutak "da se osvijeste", jer će u protivnom "snositi sve posljedice tragičnih događaja". Slične prijetnje su kasnije izricali i drugi kadrovi SDS-a. Od ranije je znano da su nacionalisti i šovinisti najokrutnij prema svojim sunarodnicima, prema "zabludjelim sinovima", jer oni mogu da predstavljaju opasan uzor. Da bi uvećali mržnju prema meni i mojoj porodici, paralelno su fabrikovali i širili gnusne laži o meni, supruzi i djeci, koje su godile nacionalističkom uhu. Posebno me je pogađalo to što su neki od mojih (bivših) prijatelja počeli vjerovati u te laži.

Nije, naravno, trebalo dugo čekati na "konkretizaciju" ovih prijetnji. Nepoznati maloumnik je ubrzo bacio bombu (kašikaru) ispod prozora moga stana. Na sreću, ozbiljnijih posljedica ovog zlodjela nije bilo. Ali je zato trebalo danima ići u policiju da bi se napravila službena zbilješka o ovom događaju, jer su odgovorni za javni red i mir, očigledno izbjegavali da obave svoju redovnu dužnost.

Sa pritiscima na mene se nastavilo i dalje. Sada je to bilo izraženo u učestalim vojnim pozivima. Za dvije i po godine sam dobio što na moje ime, što na ime moga sina (kojega je rat zatekao na studijama izvan Banjaluke), oko desetak ovih poziva. Mimo svih pravila i običaja, ovi pozivi su popunjavani i izvan sjedišta nadležnih vojnih organa, odnosno i u civilnim institucijama, (poput fakulteta, univerziteta), naravno, u dogovoru sa ratnim rukovodstvom ovih institucija.

Povezano iz kategorije

Error: No articles to display

Općine Unsko-sanskog kantona

                 

Android App za LjutaKrajina.net