KOLUMNA Para na paru, uš na fukaru!

Svijet je surov i nepravedan. Kako stoje stvari, biće još suroviji i još nepravedniji. Pravila igre su takva da se jaz između moćnih i nemoćnih, bogatih i siromašnih može samo povećavati, nikako smanjivati.

Analiza koju je prošle godine izradila čuvena banka Credit Suisse i koja ilustruje raspored svjetskog bogatstva pokazuje kako 32 miliona ljudi, to jest 0,7 posto svjetske odrasle populacije, kontroliše 98,7 triliona dolara ili oko 41 posto svjetskog bogatstva. Na dnu piramide je 3,2 milijarde ljudi, odnosno 68,7% odrasle populacije, u čijem posjedu je samo 3% bogatstva, odnosno 7,3 triliona dolara.

Nije sve u novcu, ali izvan njegove moći i kontrole je malo toga, gotovo ništa. I kako vrijeme prolazi, a svjetsko bogatstvo se uvećava, bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Novac stvara novi novac, uvećava se geometrijskom progresijom. Para ide na paru, a uš na fukaru!

Bogati su bolje organizovani, novcem mogu kupiti i organizovati sve. A da su u tome nezasiti, u to nema nikakve sumnje. Oni načas zaboravljaju i međusobne zadjevice i neprijateljstva, samo da bi održali svoj primat, da bi ga čak i pojačali.

Tu svrhu imaju i takozvani samiti dvadeset najrazvijenijih država svijeta, čiji lideri se svake godine okupljaju da bi se dogovorili kako da jedni drugima što manje smetaju i kako da od tehnološkog i drugog napretka sebi obezbijede nove prednosti nad masom manje moćnih, a posebno nemoćnih.

U današnjem svijetu ništa nije važnije od snage. A zna se na čijoj je ona strani

Ovaj put su sastančili u Hamburgu, Njemačka. Ništa novo i krupno nisu dogovorili. No, u tome i jeste kvaka. Nisu se ni posvađali, daleko od toga. Završnom deklaracijom su ispeglali sve neravnine koje su se pojavljivale u međusobnim razgovorima. Svaki od učesnika imao je ideju o nekoj svojoj novoj velikoj koristi, ali je glavni cilj bilo samo to da se ne okrnji njihov sadašnji status.

Ništa lideri ni ovaj put nisu napravili, ali su svi na kraju sijali od zadovoljstva. Nastavlja se utabanom stazom na kojoj jaki napreduju još brže, a sporiji zaostaju još više. Za koju godinu promijeniće se i ona već porazna proporcija u raspodjeli svjetskog bogatstva. Opet će bogati napredovati, siromašni će još više zaostajati.

Oni koji su svjetskoj raspodjeli prolaze sve lošije i lošije neprestano gunđaju, ali slaba korist od toga. Bogati su gluhi na njihove vapaje, molbe, zahtjeve i upozorenja. Globalizacija je na snazi: svi, tobože, mogu postići sve, samo treba da se potrude i bolje organizuju. Ovo je, kobajagi, svijet jednakih šansi.

Mnogi misle da je svjetski sistem osuđen na propast, a da mu je rak-rana upravo nepravedna raspodjela planetarnog imetka u kojem su pojedinci bogatiji od država, čak i nekoliko zajedno. Sve će se to jednom urušiti, velikoj pljački i nepravednom sistemu mora doći kraj.

Za koju godinu promijeniće se i ova već porazna proporcija u raspodjeli svjetskog bogatstva. Opet će bogati napredovati, siromašni će još više zaostajati

Šanse da do toga dođe ipak su neznatne, barem kad se gleda iz današnje perspektive. Moćni nas bez imalo muke vrte oko malog prsta, a otkako je nestao lanac socijalističkih država, nestalo je i organizovane i masovne konkurencije liberalnom kapitalizmu i svemu što je na njegovim temeljima sazdano. Nekoj novoj svjetskoj revoluciji nije se skoro nadati.

Idealisti i pobornici te revolucije ipak su, povodom samita G20 u Hamburgu, ponešto optimističniji. Grad na sjeveru Njemačke u dane sastančenja svjetskih moćnika bio je opasan vatrom, dimom, galamom i neredima, čak i pucnjavom. Računa se da je na ulicama demonstriralo oko sto hiljada ljudi. Stotine je uhapšenih izgrednika, ali i na stotine povrijeđenih policajaca. Lavina bijesa i otpora bila je jača no ikad u posljednje dvije-tri decenije. A naredni put će, nadaju se poklonici svjetske revolucije, razni ljevičari i anarhisti, sve biti još masovnije, upečatljivije i uspješnije.

Je li Hamburg postao nova tačka s koje se pokreće nova svjetska revolucija? Hoće li se umnožiti oni ljudi obučeni u crno, hoće li se omasoviti takozvani Crni blok, koji je u Hamburgu promovisan na sva zvona?

Kad se o ovome razmišlja, mora se zagledati daleko u budućnost. Ovo zrno otpora može da naraste, da se od početne grudvice pretvori u grudvetinu. Kojom brzinom, e to nije nimalo izvjesno. Ako se ikad dogodi neka prava svjetska revolucija, realno gledano, u njenoj pobjedi će uživati daleki, daleki potomci mladeži koja je početkom jula 2017-te pjenila i bjesnila u Hamburgu. Svjetski poredak i njegovi moćnici opasali su se beskrajnim nizovima svakojakih barikada. Teško im je i prići, a kamoli im nauditi.

Obični čovjek nikad neće prestati da sanja neki pravedniji poredak i humaniji svijet. A dok ima snova, ima i nade. Ima, ima, ali su realne šanse da se one u iole skoroj budućnost ostvare tanušne kao vlat trave.

Valja nama igrati po taktu globalizacije, krupnog kapitala i do zuba naoružanih država koje već decenijama drže bank. Naspram njihove armije, aparata vlasti i međunarodne dominacije “hamburžani” su samo šaka jada i nemoći, izuzetak koji potvrđuje veliko pravilo po kojem u današnjem svijetu ništa nije važnije od snage. A zna se na čijoj je ona strani.

Vlastimir Miović

Povezano iz kategorije

Error: No articles to display

Općine Unsko-sanskog kantona

                 

Android App za LjutaKrajina.net