Još od 1989-te Beograd se spremao za agresiju na BiH

DRŽAVNE TAJNE

Zašto u našoj tužbi protiv SR Jugoslavije/Srbije nikad nije korišten dokazni materijal iz dokumenta Službe državne bezbjednosti Srbije koji sam 1989. godine objavio u zagrebačkom tjedniku “Danas”, koji je bio pod oznakom “državne tajne” i zbog čega je MUP Srbije podnio krivičnu prijavu protiv mene?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova i Vučićev dopremijer, ujedno i višegodišnji lider Socijalističke partije Srbije (SPS), na čijem čelu je zamijenio Slobodana Miloševića, ovih dana je ocijenio da je Haški tribunal, presudom Radovanu Karadžiću, priznao da nema krivice Srbije u genocidu i ratnim zločinima u ratu u BiH 1992-1995.

“Nema krivice Miloševića, SR Jugoslavije i Srbije, srušene su laži o genocidu i ratnim zločinima koje su bile osnov za kažnjavanje Srbije i srpskog naroda. Siguran sam da će kad tad doći vreme za priznanje, kao u slučaju Iraka, da je Srbija bila napadana na osnovu lažnih i pogrešnih optužbi. Svesno ili nesvesno, Haški sud je ovom presudom to već učinio”, saopćio je Dačić, a prenijela agencija Beta.

Svako se češe tamo gdje ga žulja. Srbija već dvije decenije pokušava da lažima skine ljagu koja je na nju zasluženo pala zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, a naročito zbog zločina koji su, u ime velikosrpskih nacionalističkih planova, izvršeni nad desetinama hiljada civila, staraca i nejači.

Licemjerje međunarodnog poretka, a dobrim dijelom i nesposobnost stručnog tima koji je pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu zastupao tužbu BiH protiv SR Jugoslavije/Srbije, doprinijeli su da Beograd bude amnestiran za ono što je učinio. Odlukom pomenutog suda, iz februara 2007. godine, Beograd je oslobođen optužbi za agresiju, zločine, genocid u Srebrenici…

U tom smislu, Dačić je to logično uvezao sa presudom Karadžiću i izveo zaključak da onda ni Milošević, inače nepobitni šef čitavog paklenog poduhvata, u Hagu ne bi bio osuđen da proces nije prekinut njegovom smrću.

Slijedi još samo zvanični zahtjev, valjda potpisan Vučićevom ili Nikolićevom rukom, za izvinjenje Bosne i Hercegovine, odnosno svih onih koji tvrde da je naša država bila izložena beogradskoj agresiji i zločinima, koji su kovani i dirigovani u Miloševićevom kabinetu. Vjerovatno ćemo i nešto tako dočekati.

Mnogo je razloga za sumnjičavost prema skoro deceniju staroj odluci Međunarodnog suda pravde, koji nije dosljedno i pravno korektno protumačio činjenice koje su mu predočene. Tome, međutim, moramo dodati još nešto, još važnije: neke optužujuće činjenice i dokumenti uopšte nisu dospjeli do sudskog vijeća.

Ne znam ko je i kako to spriječio ili propustio da učini, ali mislim da je ta presuda mogla biti potpuno drugačija da je kao dokazni materijal prezentovan jedan moj članak koji sam objavio 24. oktobra 1989-te u zagrebačkom tjedniku “Danas”. Pod naslovom “Strogo kontrolisana republika”, u tekstu sam plasirao navode iz jednog dokumenta Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, odnosno njegove Službe državne bezbjednosti. U tom dokumentu, koji je nosio oznaku STROGO POV. (DRŽAVNA TAJNA), opisuju se aktivnosti koje se u nekoliko podrinjskih opština, s naše strane ove rijeke, pod dirigentskom palicom zvaničnog Beograda, vođene na destabilizaciji BiH i na pripremi budućeg oružanog napada na nju.

Zbog objavljivanja tog dokumenta, što sam učinio s punom sviješću da činim krivično djelo odavanja državne tajne, ali i osjećaja da od javnosti ne smijem da sakrijem tako važne i opasne aktivnosti, MUP Srbije je protiv mene uputio krivičnu prijavu Tužilaštvu u Zagrebu. Time su potvrdili vjerodostojnost iznešenih podataka.

Zagrebačko tužilaštvo se, međutim, oglasilo nenadležnim povodom te tužbe i uputilo tužitelje na mjesto mog stanovanja, Sarajevo. No, tad su u Beogradu već imali vremena da mućnu glavom, pa se nisu oglašavali s novom tužbom, kako bi se kompromitirajući podaci o mutnim radnjama i njihovoj pripremi intervencije u BiH zataškali.

No, sjetila se toga, čini mi se 1999-te, Vasvija Vidović, advokatica koja je u Hagu branila srebreničkog komandanta Nasera Orića. Pitala me da li bih došao u Hag da svjedočim o navodima iz dokumenta označenog kao DRŽAVNA TAJNA. Pristao sam bez dvoumljenja.

No, nikad me u Hag nisu pozvali. Ni naš tim zadužen da brine o tužbi protiv SR Jugoslavije/Srbije nije se zanimao za taj tekst niti za moje eventualno svjedočenje. Na sve je pala paučina.

Zašto?

Na to pitanje ne znam odgovor. Kad sam jednom prilikom za to upitao Vasviju Vidović, ona mi je odgovorila nešto uvijeno, što nisam mogao da razumijem. No, i danas dobro razumijem da bi navodi iz tog teksta, odnosno iz beogradske službene zabilješke o djelovanju njenih agentura u Podrinju, bili važan dokaz da je na BiH iz susjedstva vršena jedna dugo i pomno pripremana agresivna operacija. Stoga pozivam one koji u BiH često pominju mogućnost obnove tužbenog procesa protiv Beograda, sa novim dokazima, da se zainteresuju za taj moj tekst i dokument s oznakom “državne tajne”.

Ja sam spreman da svjedočim, kao što sam te 1989-te bio spreman na teške posljedice i sudski progon, samo da bih javnosti stavio do znanja kakvi se pakleni planovi u Beogradu kuju protiv BiH.

(Na linku koji dodajem ovom tekstu možete pročitati obiman i kompletan tekst koji je u novembru 1989-te objavio sarajevski magazin “Naši dani”. U njemu su detaljno opisani događaji pokrenuti mojim tekstom “Strogo kontrolisana republika” i pokušajima srbijanskog MUP-a i njihove Službe državne bezbjednosti da mi, u dosluhu sa Miloševićevim pijunima u državnom i partijskom vrhu BiH, dođu glave.)

Ljuta Krajina

 

NAPOMENA: Poštujući slobodu govora portal Ljuta Krajina je omogućio svim građanima pristup javne riječi iza kojih stoji autor naznačenog teksta, kao i posjetiocima da slobodno komentarišu članke poštujući pravila javne riječi.

 

 

Povezano iz kategorije

Error: No articles to display

Općine Unsko-sanskog kantona

                 

Android App za LjutaKrajina.net