Zašto je Bosna brod koji tone ???

titanik

Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu, malu državu na zapadu brdovitog Balkana, jedva vidljivu tačku na karti svijeta.

Dobrodošli u zemlju gdje su svi ljudi isti, a podijeljenji na milion načina. Zemlju gdje se vjera ne nosi u srcu, već na čelu, gdje ljudi ne određuju nacionalnu pripadnost, već nacionalna pripadnost određuje ljude. Kivni jedni na druge, ne znamo voljeti svoje, ako ne mrzimo tuđe. Dijele nas vjere, nacije, imena, društveni slojevi, starosne granice, entiteti, gradovi, sela, mostovi..

Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj nijedna rana ne zarasta, već se širi, osoljena mržnjom. Dobrodošli u državu čije je ime poznato samo po ratu. U državu sa bezbroj država u sebi.

Čija je ta zemlja, natopljena krvlju?

Ko se smije usuditi nazvati je svojom nakon hiljada i hiljada nedužnih života, naših i njihovih, koji su pali, plaćajući njenu previsoku cijenu? Rijetki su oni koji su se za nju borili časno i čistih ruku zagrlili svoju zemlju. To je zemlja duhova nevinih žrtava tuđeg rata. Rata onih koji nisu ratovali.

Zar da tu zemlju prisvajaju oni koji su od nje krali? Krali novac, teritoriju, domove, nedužnu djecu.

Ko je heroj, a ko zločinac?

dodik-bakir-covic

Jesu li heroji oni što se danas našom zemljom lažno diče i gordo sjede na tronu, posjedujući naše živote ili je heroj samohrana majka koja je u najtežim trenucima bila ponosna i jaka za svoju djecu?

 

Zar da dozvolimo da nam bude mržnju iz čiste pohlepe, uz pomen rata, oni koji rat nisu osjetili na svojoj koži?

dodik i covic

Nismo mi krivi. Nisu krivi ni oni drugi, sa druge strane Bosne. Krivi su oni veliki, koji danas udobno sjede u svojim kožnim, crnim foteljama, igrajući se sa našim sudbinama i otimajući nam i poslednji zalogaj iz usta, zarad “viših ciljeva”.

Dok takvi žive u zlatu, narod u blatu kleči, grizući jedni druge, kad su već pravi krivci nedodirljivi.

Zašto je Bosna i Hercegovine brod koji tone?

poljubac-bake-dodik

Zato što mladi ljudi sve više napuštaju taj brod. Za političare, to su naizgled nebitni ljudi, oni sa kojima nemaju nikakvu rodbinsku, prijateljsku ili pak novčanu vezu.

 

Razočarani, mladi ljudi odlaze u potragu za boljim sutra, nevidljivi za svoju zemlju, odlaze ne osvrćući se i ne žaleći ni za čim.

A i za čime da žali diplomirani ekonomista, indeksa punog visokih ocjena, koji u svojoj zemlji može raditi jedino na kasi nekakvog hladnog supermarketa?

Za čime da žale doktori, čije diplome skupljaju prašinu i pjesnici čije pjesme niko ne čuje? Ko da čuje njihovu ljutnju, kada na mjestima na kojima su oni trebali biti gledaju polupismene ljude, sa jakim političkim vezama? U BIH nemamo pravo na inteligenciju, kreativnost, talenat, nemamo pravo da svojim trudom postignemo nešto, ne, ako nemamo novac ili važna poznanstva.

Prisiljeni da biramo političku stranu, da bi dobili ono što smo zaslužili, moramo mrziti druge i drugačije, ali se moramo i međusobno mrziti, jer pravila tako nalažu. A ako nisi rođen za takav svijet, onda se navikni na život na društvenoj margini.

Od malih nogu uče nas da slušamo, ali ne i da mislimo. Da znamo sve o drugima, ali da svijest o sebi ne budimo. Da se divimo tuđim uspjesima, ali da je nemoguće da i sami uspijemo.

Šta od nas stvara obrazovni sistem u kojem imamo more raznoraznih informacija koje moramo da zapamtimo, ali naše sposobnosti i talente nemamo priliku da gradimo?

Da li to od djetinjstva od nas prave slijepo i poslušno stado ovaca spremno da prati svakog pastira kojeg nam nametnu

Gledajući situaciju u svojoj državi, pitam se da li je demokratija zapravo neprijatelj običnih ljudi, da li je ona samo u službi pojedinaca koji tako zadovoljavaju pohlepu, sa prividom da je to naš izbor?

Zar su nas učinili toliko nesrećnima, da nam je cijena tako niska?

Da li je viza za ko zna gdje jedini spas i najveći poklon koji može dobiti jedan državljanin Bosne i Hercegovine?

Zbunjeno gledam to beznađe i oko mene odzvanja milion pitanja, a ko da mi da odgovor?

Da li treba da me grize savjest što i ja polažem sve nade u kartu u jednom smjeru i maštam o danu kada ću sa koferima izaći iz granica propasti i očaja, granica Bosne i Hercegovine?

Može li nešto da se popravi, može li biti bolje ili je naša zemlja toliko mala, da nije ni vrijedna truda?

Autor: Jovana Bojić

 

Povezano iz kategorije

Error: No articles to display

Općine Unsko-sanskog kantona

                 

Android App za LjutaKrajina.net